VIDIMO SE U ČITULJI

Da je u svoje vrijeme neko ponudio opkladu- kako će "završiti" Boris Petkov- teško da bi se našao iko ko bi stavio pare na "kraj u bolničkoj postelji". Jer, ovaj četrdesetšestogodišnji "vitez beogradskog asfalta" za jedne, a "okorjeli kriminalac" za druge, imao je sve predispozicije da završi kao i ostali iz njegove generacije beogradskih prijestupnika. Da li je je imao sreće, ili je presudilo njegovo lukavstvo da se na vrijeme povuče u pozadinu dešavanja u srpskom podzemlju, tek, Petkov je otišao na onaj svijet, po svemu sudeći, zbog trovanja narkoticima. Bugarin, kako su ga zvali i prijatelji i neprijatelji, zbog činjenice da je u Beograd došao iz Surdulice, bio je akter i svjedok skoro svih važnih dešavanja u srpskoj"sivoj zoni". Od ubistva Ljubomira Magaša- Ljube Zemunca ispred Zemaljskog suda u Frankfurtu, kada je viđan u društvu ubice Gorana Vukovića, preko likvidacije Ranka Rubežića zvanog "balkanski Dač Šulc", do prijateljstva sa začetnikom nove generacije srpskih kriminalaca Aleksandrom Kneževićem Kneletom, koji je uvijek govorio da je "Giškin i Bugarinov pulen". Za Petkova se u široj javnosti prvi put čulo poslije Rubežićevog ubistva 15. februara 1985. godine kod Kapije Beograda. Tada je sa Draganom Popovićem Dadiljom (kasnije ubijen ispred beogradskog hotela Palas), Bojanom Petrovicem i Draganom Vujisićem Vujom pucao na "Dač Šulca". Vuja,Dadilja i Bojan su uhapšeni, a Petkov je uspio da pobjegne u Čehoslovačku koja tih godina nije bila član Interpola. Ipak, kasnije je potpisan međudržavni sporazum pa je izručen Jugoslaviji, gdje je prvostepeno osuđen na pet, pa na sedam godina zatvora. Iz zatvora u Zabeli pobjegao je poslije dvije godine. U Beograd se vratio 1990. godine na sahranu svog vjernog druga Đorđa Božovića Giške, koji je poginuo na frontu kod Gospića kao komandant Srpske garde. Istog dana, 19. septembra, Petkov je ranjen u pucnjavi kod hotela "Slavija". Prebačen je iz Urgentnog centra u bolnicu Centralnog zatvora, jer je za njim postojala potjernica. U zatvoru je bio do decembra 1992. Ponovo biva ranjen na Zvezdari 7. oktobra 1993, ali do danas se ne zna ko je tad pucao. Petkov je odbio da policiji opiše šta se desilo i ko su "pucači", što se tumačilo njegovom željom da se osveti. Petkov je stasao sa generacijom prijestupnika koji su "zanat" pekli osamdesetih godina po zapadnoj Evropi, kada je jugo podzemlje drmalo. Giška, Jusa, Arkan, Beli, Majmun, Ašanin…- svi iz tih "zlatnih vremena kriminala" danas su po beogradskim grobljima. Uglavnom su ginuli od metka. I voždovački gang, kome je Petkov pripadao, desetkovan je ubistvima. Posljednjih deset godina živio je u Kaluđerici u Ulici narodnog heroja Zorana Maksića, povremeno je odlazio u rodnu Surdulicu, ili Leskovac, posebno kada je osjećao opasnost. Povukao se iz "krupnih stvari", a među upućenima se šuškalo da se odao raznim "porocima". Kada je prije dvije godine kolima zgazio jednu djevojku, opet se njegovo ime provlačilo po novinama. Petkov je volio da popriča sa novinarima, ali nikada nije dozvolio da to pređe u estradu. Umio je da kaže kako klinci ništa lijepo ne mogu da očekuju od kriminala. "Sve je to paćenje, foliraža"- govorio je. Čovjek sa njegovim iskustvom znao je, nesumnjivo, šta je kriminal. Bio je ukupno osuđen na 18 godina zatvora, od toga je odležao manje od polovine, ranjavan tri puta, počeo je, kako se nekada počinjalo, pesnicama, pa prešao na pištolj, poznavao je "najžešće", učestvovao u dvostrukim igrama koje je osamdesetih godina sa kriminalcima organizovao SDB… U nedjelju uveče, 15. 12.2002, pozlilo mu je. Prebačen je na VMA, gde je ubrzo izdahnuo. Tako je okončana posljednja "velika priča srpskog kriminala". Ove novije "priče", završavaju mnogo brže.

Kada se braon "jaguar", nesto poslije ponoci 28. februara 1998. godine zaustavio na semaforu kod prodavnice "Gas", na uglu Ulice Carice Milice i Brankove, kasni prolaznici su radoznalo zagledali lijepu limuzinu kotorske registracije. Te noci iz zadnjih redova kolone automobila koji su cekali zeleno svjetlo na semaforu izletio je, uz skripu guma "fiat" bez registarskih oznaka i naglo se zaustavio ispred "jaguara". Dva nepoznata mladica potegla su automate i srucili rafal u vozaca i suvozaca "jaguara", dodali gas i sjurili se preko Brankovog mosta ka Novom Beogradu. Na crnom asfaltu ostale su vruce cahure, a u "jaguaru" dva tijela su klonula sa sjedista. Tako su u centru Beograda ubijeni Bojan Petrovic, star 36 godina i njegov drug tridesetogodisnji Zoran Bogdanovic-Kepa.

Petrovic je bio clan rukovodstva beogradske narko-mafije i jedan od posljednjih clanova vozdovackog klana. Smrt je za Bojana Petrovica bila, kako su novine pisale, nastavak sudbine mnogih momaka iz beogradskog podzemlja, koji su uspjeli da se izdignu iznad prosjeka i da postanu vodje u pojedinim poslovima. Da bi Bojan Petrovic to bio u narko-mafiji, bilo je nuzno da, kako su poznavaoci podzemlja pisali, ukloni Gorana Vukovica-Majmuna, Dragana Joksovica-Joksu u Svedskoj. I Zorana Dimitrova na Konjarniku, pa je ovo bio cin osvete. Stampa je kao izvrsioce tih likvidacija pominjala izvjesnog Rogu, zatim Vojislava Raicevica, poznatijeg po nadimku Voja Amerikanac i samog Bojana. Sva trojica su te 1998. vec bili ubijeni.

Zbog toga se ubistvo Bojana Petrovica shvatalo kao osveta za likvidaciju Vukovica, Joksovica, pa cak i Caldovica.

Bojan Petrovic je volio da se javno pokazuje. O svojim mladalackim podvizima govorio je beogradskim novinarima, koji su ga znali jos iz 1985. godine. Petrovic je, naime, tada zajedno sa Draganom Popovicem-Dadiljom, Milovanom Vujisicem-Vujom i Borisom Petkovim ucestvovao u likvidaciji Ranka Rubezica. Osudjen je na sest godina robije, ali je odlezao pet. Kada je izasao na slobodu zaputio se u Nemacku, kod svojih kumova, a potom kod oca Vlaste Petrovica u Svedsku, koji je radio u stokholmskom nocnom klubu.

Vlasta Petrovic, zvani Crnogorac, veliki boem, kockar tople ruke, sarmer i iskusni delinkvent je u Svedsku dosao jos 1966. godine, jedni kazu kao obavjestajac, a drugi kao gastarbajter.

Kako je Bojanov otac zbog ubistva u samoodbrani morao u zatvor, sin Petrovic je preuzeo poslove i u baru i na ulici. Sa svojim nerazdvojnim prijateljima Hasom i Carlijem i ekipom od jos sest momaka, zivio je od pljacki po Malmeu, Geteborgu i Stokholmu. I od reketa. Uzimao je cetvrtinu prihoda bogatih restorana. Bilo je to vrijeme kada se znao sa Giskom, Ljubom. Medjutim, 1983. godine Bojanova trojka je pala policiji u ruke i osudjena je na po sedam godina zatvora. Bojanu Petrovicu je uspjelo da pobjegne iz svedske kaznionice za Srbiju, sto mu je vec tada u jugoslovenskom podzemlju podiglo rejting do nebesa.

Mnogi poznavaoci Bojana Petrovica tvrdili su da je i on kao i njegov otac covjek policije, jer je imao dozvolu za nosenje pistolja i jer je neko vrijeme radio u obezbedjenju Zorana Lilica, na njegovom predizbornom mitingu u Cacku. Otuda, mozda i tvrdnja da je Petrovic bio organizator serije likvidacija u beogradskom podzemlju, da bi, kako su pisale novine marta 1998. godine, napokon, i sam morao da ubije najsurovijeg od placenih ubica Voju Amerikanca. A onda je racun za toliku nenajavljenu smrt isporucen i njemu Bojanu Petrovicu.

Samo nekoliko mjeseci poslije Bojanove likvidacije njegov otac Vlasta, koji kao da je predosjetio da nece dugo zivjeti, priredio je u Beogradu tri oprostajne vecere. Zvanicno, oprastao se od prijatelja pred put u Svedsku. Nezvanicno, saputalo se da se Vlata Petrovic oprastao od zivota. Tako je i bilo, jer je vrlo brzo potom ubijen u Haleu.

ZNALO se da je Miša Cvetinović "ordinirao" uglavnom u Njemačkoj, i to u Frankfurtu. Bio je u Ćentinom klanu kriminalaca, koji se u toj zapadnoevropskoj zemlji ponajviše bavio trgovinom narkoticima. Istoj ekipi pripadao je i Uške, za kojim je bila raspisana potjernica zbog ubista Žapca nekoliko godina ranije u Beogradu. Družinu su činili izvjesni Toni iz Hrvatske i Milisav Kerovođa, koji je za sobom imao 12 godina robije u Zabeli, jer je u nekoj kafani kod Bariča zaklao jednog gosta, s kojim se zavadio.

Miša je bio neobično zgodan i lijep momak, srednjeg rasta, i atletske građe. Sa dužom kosom izgledao je kao nekakav moderni Tarzan. Svakako, zbog toga, u njega je fatalno bila zaljubljena i Ćentina ćerka.

Prilikom jednog od njegovih boravaka u Beogradu 1992. godine, vjerovatno sasvim slučajno, zadesio se u restoranu u kojem je tada bio i Aleksandar Knežević Knele. Iako dvadesetogodišnjak, Knele je već bio na zlom glasu zbog reketiranja dobrostojećih Beograđana, kao i zbog drugih teških krivičnih djela. Ne znajući ko je Miša Cvetinović, a ugledavši očigledno dobrostojećeg gosta, izvadio je pištolj i zatražio od njega da mu preda zlatni "roleks" s ruke i džip "micubiši pajero", čije ključeve je vidio na stolu ispred njega. Cvetinović se uopšte nije uzrujao, niti je pokušao da se junači ispred uperenog pištolja. Pribrano je udovoljio Kneletu, kako je on i tražio.

ODMAH po Kneletovom odlasku, alarmirao je svog "bosa" i budućeg tasta Ćentu. Nastala je opšta pometnja među svim beogradskim kriminalcima. Isprepadao se i sam Knele, kada je saznao na koga je udario. Zato je odmah prihvatio posredovanje Gorana Majmuna, da se ponovo sretne sa Mišom, i vrati mu oteto. Sastali su se u hotelu "Interkontinental" Pružio mu je ključeve džipa, a za sat je rekao da će ga donijeti kasnije, jer ga je, navodno, nekome već prodao. Miša je uzeo ključeve i bez komentara se okrenuo i otišao. O pomirenju nije bilo ni riječi.

Knele je, sasvim izvjesno, nanjušio da mu predstoji velika nevolja, pa se u strahu, već istog dana, pod lažnim imenom "štekovao" u hotelu "Hajat". Nikome u Beogradu nije otkrio svoje tajno mjesto boravka. Docnije se ispostavilo da je iz "Hajata" telefonom razgovarao samo sa jednim svojim prijateljem u Njemačkoj.

Potraga za Kneletom u Beogradu trajala je oko mjesec dana. Najednom, osvanula je vijest u novinama da je 28. oktobra 1992. godine njegovo beživotno tijelo nađeno u sobi 331 luksuznog hotela "Hajat".

KRISTIJAN Golubović je pripadnik mlađe garde beogradskih kriminalaca. Smatra se najžešćim sljedbenikom LJube Zemunca. LJuba mu je, kako je sam volio da naglašava, bio i ostao jedini idol.

U Centralni zatvor najprije je dospio kao maloljetnik, 1984. godine, zbog ranjavanja policajca pozornika, koji je pokušao da ga spriječi u reketiranju lokalnih piljarnica. Pobjegao je i sakrio se kod prijatelja, gdje ga je ipak "namirisala" policijska potjera. Policajci su onda provalili u stan u prizemlju, ali Kristijan je preko terase pobjegao u park. Pripucali su na njega, a on je na tridesetak metara od njih stao i prkosio im, šetajući lijevo-desno, ne želeći da dalje bježi. Tada je nastala legenda o tome da ga "neće metak".

Ovoj potjeri je, ipak, umakao, ali su ga ti isti policajci uhapsili već nekoliko dana kasnije u stanu roditelja.

Odmah po dolasku na maloljetničko odjeljenje, vidjelo se da je Kristijan rođeni vođa. S lakoćom je uspostavljao kontrolu nad drugima.

Ubrzo poslije izlaska, organizovao je svoju grupu pod čijim okriljem su bili Pirke, Aca Marinčić, Ramke i Andrija. Sa njima je činio razna sitnija krivična djela, uglavnom krađe motora kojima su se neko vrijeme vozili, a onda ih ostavljali negdje u gradu. Godine 1985. njih četvorica su ukradenim motorima došli do hotela "Mažestik" i to u času kada je bio pun osvjedočenih i poznatih kriminalaca.

Kristijan je utrčao unutra i, iz čista mira, iz krateža ispalio dva patrona u plafon. NJegovi kompanjoni držali su pištolje u rukama. U prepunom hotelskom restoranu nastala je opšta panika. Svi su po njegovom naređenju polijegali na pod. Kristijan im se samo predstavio, tek da ga zapamte, a onda su munjevito odjurili, onako kako su i došli.

knele shaban

.

knele